Mamine potrebe

Nevjerojatno je kako mnogi ljudi misle da se život žene promjeni iz temelja kad postane mama, tj, misle da žena postaje sasvim neko drugi, da više nema vremena za sebe, da treba biti okrenuta sto posto samo djeci u svom mužu. Dosta mama, i same sebe stavljaju u drugi, ma što drugi, u deseti plan i zaboravljaju činjenicu da sretna mama odgaja sretnu djecu.

Žalosno je kako, kad nas netko krene zvati mamom mi automatski zaboravljamo na sve ostalo što mi jesmo. To nebi trebalo biti tako. Moja filozofija je, da sam ja još uvijek ista ona osoba od prije samo sa troje, uskoro četvero mališana koji trčaraju oko mene. Stavljanjem sebe u deseti plan, zaboravljanjem na svoje slatke užitke automatski se činim nesretnom, koliko god uživala u ulozi mame i žene.

Biti žena, majka nije samo biti osoba koja brine za djecu, muža i dom. Masu puta se dogodi da žena nakon što postane mama zaboravi na sve što je prije bila, radila i govorila. Normalno je da su nam djeca najvažnija, zajedno s njima i muž i dom, ali...tu smo i mi, koje još uvijek imamo iste potrebe kao i prije.
Žene prestanu misliti na sebe, počnu udovoljavati samo klincima i mužu i dođu tako do jednog dijela kad im je svega dosta i kad više ne mogu dalje. Jednostavno se izgube putem, izgube svoje ja i zaborave tko su i što su. To nije dobro, nije dobro nit za njih nit za njihovu obitelj.

Osobno se trudim sebe održat onakvom kakva sam bila, prije djece i prije braka, svjesna sam činjenice da ne može biti sve identično, ali....zar je stvarno nužno da se jedna mama odrekne svih sitnih, malih privilegija koje je sebi nekada znala priuštiti?
Evo ovak...svi mi volimo čokoladu, jel tak? Ja ju obožavam...ma što pričam, ja obožavam sve što je sltko :D ja sam ovisnica o slatkom, imam šesto čulo za slatko, sakrijte negdi čokoladu ili bombone i ja ću ih naći, moje šesto čulo navodit će me do toga :D
Ali, vole slatko i naši klinci, nakupujemo slatkiša, spremimo ih i gledamo te čokolade i ostalo kak nas promatraju s polica i jednostavno žuuuude da ih pojedemo, ali...nećemo, jer to je za klince, jel? E pa nije...znate što ja radim??
Obožavam večeri kad moji klinci svi pozaspu, muž pozaspe, a onda ja odem u ormarić u kuhinji i ukredem jednu čokoladu i pojedem ju....ali tako je dooobra ta čokolada da uzmem i drugu :D Čuj, ionak ta čokolada nije dobra za zube, klincima se mogu pokvariti zubi, jel tak, a onda ujutro moji klinci traže čokoladu, ali, čokolade nema više jer je, netko pojeo obe....eeeeeee, bemu miša malog, kak se to dogodilo???
Reči će netko, kako možeš pojesti čokoladu klincima...pa mogu...klinci će pojesti još tonu čokolada, kupit ću im drugu, ali meni ta jedna večer di sam poklekla pred svojom slabosti znaći deset puta više nego njima ta jedna čokolada. Možda sam sebična, jer se skrivam od njih i jedem čokoladu, rekao bi netko da kradem od djece, ali nije tako...nekada i mi mame sebi trebamo udovoljiti, pa makar to značilo da sutra prije ručka nema čokolade za klince.

Što je sa kupovinom?? Koliko nas ode u šoping i doma se vrati punih vrečica robe i svega ostalog za svoje klince?? Kad ste zadnji put kupili nešto sebi?? Vjerujem da večina od vas ima jaknu od prije tri godine, hlaće izlizane jer ih nosite već dvije sezone, a samo zato jer ste po dučanima vidili toooliko robe za svoje klince da vam je jednostavno bilo muka uzet nešto za sebe umjesto za njih....Krivo....razmišljajmo realno...kako brzo klinci rastu?? Sudeći po mojima par cm dnevno :/ večinu robe koje njima kupite neće ni stići probati jer će ju prerasti dok dođu na red....Da li je zbilja nužno da djeca imaju 10 pari hlaća, 30 pari majica, 40 pari čarapa, štramplica i haljinica? Ili 20 vrsta trakica za kosu, 5 pari tenisica, cipela i ćizmica?? realno, nije potrebno. Mislim, ja sad vama tu tupim a radim istu stvar...Nedavno sam išla sebi uzeti trenerku, sve su mi male, s obzirom da sam svakog dana sve sličnija kitu, i to onom največem, sve što imam mi je malo, pa reko, idem si kupit nešto da si budem slatka trudnica a ne kit obavijen zavjesom il kit sa otkopčanim hlaćama.....Vratila sam se doma sa trenerkom, uspila sam kupit trenerke i to 4 para.....za klince :/ ja sam upravo u muževoj trenerci jer moje ne stanu na mene više......

Gdje idu i kraljevi sami?? Na wc....e, mame očito ni na wc ne idu same....pa sad, zašto? Jel tako strašno ostaviti dijete tati dok mama ode na wc??? Pa što ako plaće malo, mislim, realno, osobno se ne sječam kad sam otišla na wc a da neko ne stoji kraj mene i ne pita sto pitanja, il ne treba ni pitati, samo stoji, došla sam do te situacije da i muž više ne gleda da li sam na wc-u il ne, samo uleti, pita, traži...haaaaloooooo, nisam kralj al brate mogu valjda u miru obavit što trebam :/
Kupanje?? Teoretski treba nam kupači kostim za kupanje jer uvijek je netko s nama...krivo sam se izrazila, kakvo kupanje, to nije ni tuširanje, to je kratkotrajno poljevanje skoro toplom vodom, brzinsko sapunjanje i nedovoljno ispiranje šampona sa tijela, brisanje na način da smo napola mokri i oblačenje naopake odjeće na napola mokro tijelo.....i onda se čudimo kak smo se prehladili, a mi na -10 šetamo po stanu s napola mokrom odječom :/

Koliko još ima stvari koje zanemarujemo kod sebe? Koliko toga smo stavili sa strane i zaboravili da i nama trebaju te neke male radosti...kupanje, čokolada, čitanje novina na wc-u.....Zašto to zaboravljamo? Toliko smo svi obuzeti djecom, mužem i kućom da zaboravimo na sebe, toliko zaboravimo da navečer legnemo u krevet, i iako sretni jer imamo obitelj i svi se volimo, duboko u sebi žudimo za tim malim sitnicama koje nas ćine sretnima.
Iskreno, same smo si krive. Zašto?? zato jer smo dozvolili svima da nas dovedu do tog dijela da zaboravljamo na sebe i zanemarimo sve što mi želimo.

Pustite jedan dan...odite na wc i zakljkučajte se, neka plaću, neka muž traži čarape sam, u krajnjem slučaju nek mu klinci pomognu naći čarape il nek već jednom nauči da čarape stoje u donjoj ladici pored mudanti :/
Ukradite klincima čokoladu, bombon, neće im ništa biti bez čokolade jedan dan....napunite kadu, legnite, uzmite novine i uživajte, neka klinci gledaju malo tv s tatom, bojaju s tatom, slažu kocke s tatom...na trenutak zaboravite da ste mama, samo na 15 minuta i bit će vam dovoljno da navečer legnete u krevet preporođeni, još sretniji nego inače.
Odite u šoping...uzite si hlaće, tajice, majicu...pa bar jedne mudante, samo za sebe....organizirajte muža nek bude s klincima, odite kod frizera, na pedikuru, manikuru...sat dva neće vas učiniti manje mamom i ženom ako niste s njima...učinit će vas onim što vi jeste, osobom kakva jeste oduvijek.

Obečajte sebi barem jedan dan u mjesecu kad ćete se posvetiti samo sebi i svojim užitcima, ma kako mali ti užitci bili...ja krečem s tim, odlučila sam jednom mjesečno udovoljiti sebi, pa makar samo otišla u dučan po najveću čokoladu dok su klinci u vrtiću da ju pojedem sama :D

Biti izbjeglica - zar smo zaboravili??

Mislim da večina nas zna, barem određene generacije, kako je to biti izbjeglica, biti istjeran iz svog doma, bježati da sačuvaš živu glavu. Znamo to svi. Ne tako davno bježali smo i mi, iz gradova u druge gradove naše države i preko granica, bježali smo, plakali, tražili tko će nas primiti.
Ja moram priznati, najlošiji dio tih dana sam nekako uspjela izbjeći, najdalje što sam otišla bilo je s mora u Zagreb na neko vrijeme, sa 6 godina, daleko od mame i tate, sama, sa sestrama i bratom. Je, bila sam mala, ali se jako živo sjećam tih dana. Znam da jesmo bježali, na sve moguće načine, okolnim putevima, putovali satima, pa čak i danima da bi došli negdje gdje ćemo se bar malo osjećati sigurnije.

Nije mi to razdoblje ostalo u jako lošem sječanju. Iskreno, primili su me u drugom gradu kao jednu od svojih, ni na koji način nisu me odvajali. Osim mene otišlo je iz drugih gradova još puno puno ljudi, bilo van države ili unutar države. Primili su nas, i dan danas neki žive tamo di su otišli u vrijeme nemira i rata.
Kao mala, sjećam se jako dobro, u samom početku svega, postojao je dom umirovljenika nedaleko od moje kuće, tamo su smjestili izbjeglice, bilo ih je puno, stvarno puno, starih, mladih, muških, ženskih, djece....preplašeni i stisnuti jer nisu znali što ih čeka. S tom djecom mi smo se igrali, ni jednom nismo gledali na to od kud su, tko su i što su. Možda jer smo bili djeca? Jer ne gledamo na takve stvari? Možda su nam druge stvari bile bitnije osim činjenice da je neko izbjeglica i da nema ništa svoje.

Zašto ovo pišem? Zato jer danas, nakon 15 godina onoga što smo MI prošli, kada su nas drugi primali u svoje domove, gradove, države, ne gledajući tko smo i što smo, već gledajući da nam samo pomognu, na bilo koji način, makar samo lijepom riječi, nakon svega toga u čemu bi se mi trebali dobro snalaziti mi odbijamo pomoći i pišemo toliko ružnih stvari?
Strah nas je? Jeste li pomislili da je bilo strah i one koji su nas primili? Oni su Sirijci? Ok i mi smo Hrvati, u čem je stvar? Vjerujem da su mnogi od vas možda naišli na neodobravanje i osude okoline dok ste bili izbjeglica, da li stvarno želite da se i neko drugi osjeća tako, kad i sami jako dobro znate kakav je to osječaj, biti daleko od svoga, sam, bez ičega i ne znati što te čeka.....zašto nekom drugom dati isti taj ružni osječaj samo zato jer padaju osude odakle su oni.
Koliko naših ljudi ima van Hrvatske koji su otišli npr u Njemačku, Austriju, pa i u Ameriku il ko zna di? I mi smo stranci za njih bili, mogli su nas zanemariti, zatvoriti nam vrata, izbaciti nas, ali nisu....zašto mi sad to radimo?

Danas imamo državu, imamo prava, imamo porodiljne, dječje, socijalne pomoći i puno toga, nije savršeno, teško je, ali imamo....a zašto imamo? Imamo jer su nam prije 15 godina drugi ljudi, države i gradovi uskočili u pomoć.
Nemojte mi pričati da to nije tako. Bila sam mala ali sjećam se svega, jako živo. Nisam previše patila, ali sam svjesna da bez dobrih ljudi daleko nebi stigli.
Unatoč nekima koji su osuđivali, puno je više bilo onih koji su pomagali. I danas postoje snimke, stare snimke koje puštaju kada slavimo blagdane vezane za osnivanje države, slobodu itd.....Da li bi slavili sve to da nije bilo onih koji su nam pomogli dok smo se i sami borili? Nebi, toga nebi bilo, pitanje je gdje bi bili sada.

Čitam zadnjih dana takve natpise da mi je muka, da se zapitam gdje je nestao normalan čovjek, pun tolerancije, solidarnosti i humanosti, iste te osobine drugi su pokazivali nama. Kao da smo zaboravili da smo jednom i mi bili napaćen narod. Čitam razne statuse: 'gonite ih preko granice, zatvorite im granice, opasni su, radit će nerede, ne valjaju....' i još tonu drugih izrečenih i napisanih riječi. Zaboravili ste kako je to??
Reči će neko, to pišu oni koji nisu doživjeli rat, pa da...ali ti isti mladi ljudi koji su imali sreću roditi se nakon rata od nekoga su takve stvari čuli, jel tak?
lako vam je sad pričati, dok ste na sigurnom, dok je mir, dok nemate potrebu otići daleko od svoga, napustiti sve svoje, lako je sad biti velik i važan, ali nitko od nas nije bio niti velik, niti važan u vrijeme dok smo mi bježali. Tad smo bili manji od makovog zrna, tad smo se svim srcem nadali da će nas tamo negdje, daleko od našeg, netko prihvatiti i učiniti nam život barem malo lakšim.

Tako je sad njima, dovoljno je sjetiti se onih dana dok smo mi bili u toj situaciji, pričati našoj djeci da smo nekad mi bili na njihovom mjestu, i onda ćete shvatiti da treba pomoći, pa makar lijepom riječi, ali pisati da ih treba maknuti, potjerati i zatvoriti im sva vrata...to je nehumano, jer....gdje bi mi danas bili da su nam svi zatvarali vrata???

Kulturološke razlike i zajedništvo

Imam jedno pitanje za vas.......kakvo je vaše stajalište u situaciji da se vaše dijete zaljubi u nekoga druge kulture? Mislite li da bi bili sretni ili bi imali veće ili manje probleme u zajedništvu s tom osobom s obzirom na neke određene razlike?

Toliko je različitih ljudi u svijetu, razlike su u jeziku, kulturi, vjeri, obićajima...mislim, sve te razlike i čine ovaj svijet posebnim, bez razlika bi bilo dosadno. Ali činjenica jest da mnogi ne prihvaćaju i ne toleriraju razlike među partnerima, bilo da su odrasli ili djeca. Dok smo odrasli, onda ustvari sami odlučujemo o tome, ali što kad su u pitanju naša djeca.
Da li bi dozvolili da vaše dijete, prve ljubavi isprobava sa nekim tko je druge vjere, rase, druge kulture općenito?

Često se susrečem u okolini s ljudima koji ni za živu glavu djetetu nebi dozvolili da ima vezu s nekim tko nije njihove nacionalnosti. Ali, ako se dijete zaljubi, sjetite se sebe sa svojim 15-16 godina, pa čak i mlađe u današnje doba, kad dolazi do prvih poljubaca, prva držanja za ruke i slično. Koliko je jedno dijete koje je rođeno davno nakon nekih određenih događaja spremno shvatiti vaš stav o tome. Jeste li u stanju djetetu zabraniti druženje s osobom druge nacionalnosti ili ste ipak dovoljno fleksibilni da ih pustite da sami odluće o tome? Živite li još u prošlosti i birate li 'pogodne' partere i društvo za svoju djecu?
Da li je uopće bitno ko smo i kojoj nacionalnosti ili vjeri pripadamo?

Moj stav o tome odavno je jasan svima koji me znaju. Nacionalnost, vjera, kultura, to su značajke koje nas obilježavaju ali ne i određuju tko smo i što smo. To je naš život...u kojoj kulturi se rodimo takvi ćemo biti ali to ne znaći da smo loši, dobri, ubice ili nešto deseto, zar ne? Svatko od nas ima srce i dušu, ima razmišljanja o tome što je pravo, a što krivo, imamo moralne vrijednosti koje nas uče, a koje su, ustvari jednake kod svake kutlture, što ne? Svi mi učimo o osnovnom moralnim vrijednostima, o bontonu i sličnom stvarima, znaći nebitno je u kojem vremenu i kojem dijelu zemlje smo rođeni, činjenica jest da smo svi ljudi.
Pa zašto onda ne dozvoliti svom djetetu da prve ljubavi upozna s nekim druge nacionalnosti ili vjere??

Zašto....hm, zato jer mnogi od nas još uvijek žive u prošlosti. ta prošlost neda nam da učimo djecu moralnim vrijednostima koje trebamo već ih učimo nećemu što nije u redu, da sude o nekome na osnovu nečega što ta osoba jedva da i zna. To nikako nije u redu. vrijeme je prošlo, pošlost treba ostaviti iza sebe, povijest u školi naučit će nas činjenice i na objektivan način obasniti neke stvari koje su bile. Nije na nama da na subjektivan način učimo djecu o stvarima koje su prošle.

Uzmimo i primjer danas.....puno se priča o izbjeglicama iz Sirije koje dolaze. Mišljenja po tom pitanju se razilaze, ali, uzmimo za primjer da se vaše dijete za godinu, dvije ili pet, zaljubi u jednog od tih izbjeglica...što onda? Pustiti ili intervenirati? Jeli bitnije vaše mišljenje o tom 'problemu' ili je bitnije da vaše dijete bude sretno i samo spozna karakter osobe koju voli?
Budimo realni, u večini slučajeva, prve ljubavi završe neslavno, to je tek upoznavanje s tim aspektom života, rijetko kad ima govora o nekoj ženidbi/udaji i osnivanju obitelji. Mislim, pričamo o djeci od 15-16 godina, dakle, to su prve ljubavi koje prolaze i ostaju u sječanju...jeste li sigurni da želite da ta sječanja budu loša zbog vaših zabrana i koječega na osnovu vašeg subjektivnog mišljenja ili ipak želite da vaše dijete jednog dana ima predivna sjećanja na svoju prvu ljubav?

Da li je stvarno tako bitno koje smo nacionalnosti ili vjere? Da li je stvarno bitno da li se molimo okrenuti na sjever ili jug ili se molimo ležeči u krevetu? Koliko je važno da vaše dijete nađe životnog partnera iste kulture, da li vam to jamči da će biti sretni??
Ne, ne jamči....koliko brakova poznajem koji su iste nacionalnosti i vjere pa nisu uspjeli, a isto tako poznajem ljude koji žive u braku sa osobom druge vjere i nacionalnosti i nema sretnijih ljudi od njih. Činjenica jest da sve to nije bitno, bitno je pronaći onog nekog tko će vam dati sigurnost, tko će biti s vama, u dobru i zlu, tko vas neće maltretirati, tko će vas maziti i paziti svaki dan, s kojim ćete se svađati i miriti, kojem čete reči 'budalo' i 'ljubavi moja'. Svemu tome i naša djeca trebaju težiti u potrazi za svojom osobom, ali to neće pronaći ako im je osnova traženja u tome da li je ove ili one nacionalnosti ili vjere Na taj način neće obratiti pozornost na bitne stvari u potrazi. Gledat će nešto što nimalo nije važno.

Jednom sam čitala saaavršenu knjigu, zove se 'Theovo putovanje', koliko god listova ta knjiga imala progutala sam ju u roku dva dana. Upravo uz nju sam potvrdila svoja razmišljanja o svim tim različitostima u svijetu. Inaće sam uvijek imala isto mišljenje, ali uz tu knjigu to isto mišljenje sam učvrstila još više.

Bez različitosti, svijet bi bio dosadan....da li se razlikujemo po boji kose, građi, vjeri ili nacionalnosti, sasvim je nebitno dok smo ljudi. Znaći, sve što jest bitno je da smo ČOVJEK, pošten, realan čovjek koji poznaje moralne vrijednosti, i koji poštuje sebe ali i svako drugo biće na ovoj zemlji. Tome trebamo težiti, učiti i našu djecu, a ne onom ko je koje vjere i nacionalnosti.
Učiti djecu da sude po tome ravno je tome da gradimo osobu koja mrzi, a mrziti nije nikada dobro. Naša djeca, kao i mi, mogu biti sretni bez obzira s kim živili, da li živimo sa onim tko je kao mi, ili živimo s nekim tko ima druge kulturološke navike.

Suživot različitih kultura, prihvaćanje jedni drugih bez obzira na kulturu i obićaje, može ovaj svijet učiniti puno boljim mjstom za život. Možda živim u oblacima ako mislim da je to moguće, ali, ako bi svatko od nas, na samo jedan trenutak stao na loptu i ne pitao nekoga tko je i što je, već sam stvorio mišljenje o toj osobi na osnovu toga kakva je osoba a ne odakle je, vjerujem da bi mnogi od nas shvatili o ćemu pričam. Dozvoliti djetetu da voli Njemca, Nizozemca, Muslimana, Hrvata, Srbina.....sasvim je svejedno koga voli dok ga ta druga osoba poštuje, dok su sretni zajedno pa makar i sa 15 godina ili u braku, nebitno, bitni smo mi kao ljudi, što nosimo unutar sebe a ne što nam piše tko smo na papiru......

Eksponiranje djece

Jučer sam naišla na jedan video na youtube-u. Dvoje malih klinaca, možda 6-7 godina, iako mi izgledaju i manji, plešu latinoameričke plesove. Obožavam inaće tu vrstu plesa, oduvik sam se tila tak njihati i kretati, al nikad nisam išla na to, tak da nisam ni naučila kak spada, osim pokušaja vrtenja svim dijelovima tijela pa izgledam ko mali gumeni čovik koji se trudi održati ravnotežu.....

Uglavnom, klinci su to otplesali preeesavršeno, sve je bilo preeedobro, ali.....kad vidim malo dijete koje je obućeno po zadnjoj modi, našminkano i sa pokretima 20-togodišnje osobe, onak se malo zapitam...čemu to? Da li bi, ti dječji plesovi, mogli biti maaaalo više na nivou baš dječjeg plesa ili je baš nužno da izgledaju i da se kreču kao odrasle osobe koje zavode nekoga. Mislim, realno, što dijete od 5-6 godina zna zašto vrti predjelom prepona prema curici od isto toliko godina??
Osobno mi je super kad klinci uče tak nešto, bilo da je sport, ples ili bilo što, ali ipak se često zamislim kad gledam nešto takvo i mislim da nema potrebe da izgledaju i glume odrasle osobe, za to imaju vrimena i previše. Trebali bi prvenstveno ostati klinci a ne u dobi kad se trebaju penjati po stablima da budu sexy ikone današnjeg doba...mislim, sexy i klinci su dvije riječi koje mi nekak ne idu zajedno, što ne??

Gledala sam i emisiju gdje je curica od 7 godina pjevala, nije stvar u tome što je ona pjevala na pozornici i natjecala se, stvar je u tome što je drhtala i bila u strahu, sva van sebe, brzala sa pjesmom, pola preskočila itd...ok, nisu joj ništa loše rekli, ohrabrili su ju, ali, na pitanje zašto se boji, ona je rekla da zato jer ju je strah da neće proći dalje...čemu tako rano djecu učiti da je nužno da pobjede? Gdje je nestalo ono vrime kad smo učili da je 'važno sudjelovati', čemu toliko natjecanje među najmlađom djecom?
Gledam svoje klince, oni se još razvijaju, osobno ne volim niti razmišljati previše o tome za što su posebno talentirani, oni tek sad razvijaju sve te talente, tek postaju svijesni sebe i mislim da nema potrebe gurati ih nasilu i pričati o nekim pobjedama. Npr. kod pjevanja, glas se mijenja, sa 6-7 godina nemamo isti glas kao i sa 20 godina, čemu dijete siliti da ide na pozornicu, pogotovo ako se vidi da dijete nije spremno, da li smo prije toga dobro razmislili i ispitali sa djetetom, da li dijete zanima baš to pjevanje i nastupanje ili ih zanima možda igranje školice na ulici, ili možda nogomet?

Često nailazim na klince koje roditelji forsiraju da budu nešto što su ustvari roditelji oduvijek željeli. Ak sam ja npr željela biti Bruce Lee kao mala, stvarno jesam, ne pitajte me zašto, nije nužno da to i moje dijete želi, možda moje dijete više voli košarku, ili gimnastiku, a možda gaji simpatije prema baletu....sasvim nebitno, ali vidim da mnogi roditelji, od rane dobi djecu daju na razne izvannastavne aktivnosti, ali ne u smislu da probaju, vide pa da odluće već dosta njih forsiraju tu djecu da na sve načine pokažu talente i grade taletne od male dobi. Djeca se tek razvijaju, ni sami još ne znaju što točno žele, ok je da ih mi usmjeravamo, da ih promatramo i vidimo što im ide, ali ako im ide košarka sa 5 godina, nije nužno da će ih to zanimati i sa 10 godina. Gledam po sebi trenutno, ja sam osoba koju je oduvijek zanima sve, probala sam sve moguće sportove, plesala sam, ne znam ni sama što nisam radila, ali na kraju nisam postala poznata ni u jednoj stvari od tih koje sam probala, ni jedna stvar mi nije okupirala pažnju toliko da ostanem u nečemu dovoljno dugo da imam rezultate s kojima bi se ponosila čitava zemlja. Nije ni nužno da vam klinci to postignu. Nužna je rekreacija, otvaranje novih pogleda svojim klincima ali ne i visoki rezultati.
Svi mi bi volili imati doma jednu Janicu Kostelić il nekog sličnog, poznatog pjevaća, sportaša itd.....ali ne bi zbog tih želja trebali naprasno prekinuti djetinjstvo kakvo bi trebalo biti.
Da li je normalno da dijete sa 5 godina, umjesto u vrtiću ili vani u parku, gubi vrijeme čekajući red na nekom castingu?? Zašto uporno želimo progurati dijete bilo di samo da drugima pokažemo kako naše dijete zna, kako je naše dijete posebno...Na taj način učimo i samu djecu krivim vrijednostima.

Recite što želite, ali ne volim viditi i nije mi slatko kad dijete od nepunih 5 godina vrti guzom ko Rhianna, sorry, ali meni je to neprirodno. Bilo mi je super i smijala sam se tome dok sam bila mlađa, ali onog trena kad sam dobila svoje klince, sorry, ali ne želim da mi dijete glumi bilo kakvu osobu da bi bila u centru pažnje, želim svoje dijete naučiti da je posebno takvo kakvo je, a ne zato jer se ponaša kao osoba od 20 godina, našminkana i obućena sa pokretima da ti pamet stane.
I onda se pitamo: zašto neki bolesni odrasli čovjek promatra moju curicu...pa čuj, curica od 5 godina, nosi minjak kraći nego ja, topić, našminkana samo tak, frizura bolja nego moja na vinčanju, a pokreti tijela su joj zavodljivi jer, to radi ona poznata pjevačica na sceni....i onda vi snimate tu curicu i stavljate na sve moguće portale koje možete staviti na internetu, na stranice do kojih može doći bilo tko, jer želite da se vidi kako vaša curica super glumi odraslu osobu?? da li je normalno da vaše malo dijete okreće bokovima i pleše twerking??? Ili da vaš petogodišnji dječak stoji ispred male curice i drma preponama prema njoj??? Mislim, ak je to normalno onda sam ja ili staromodna i zaostala u vremenu il nešto slično, jer meni to nije nimalo zgodno.

Eksponirati djecu, samo zato da bi pokazali drugima što naše dijete zna, nekad nije baš pametna stvar. Prvo naše dijete sa 5 godina neće imati iste interese kao i sa 15 godina, forsiramo klince, maltretiramo ih da nam pokažu stvari koje realno gledajući nisu za njih, smijemo se tome i pokazujemo klincima kako su samim tim postupkom u centru pažnje i svi ih hvale, nastavimo s tim i dobit ćemo curu sa 15 godina koja izgleda kao da ima 25 i koja iznad svakog frajera mrda guzom jer, tako će biti primječena jel tak??

Ima tooona stabala u parku, pustite ih da se penju po stablima, po toboganima, pustite da dijete sa 5 ili manje ili više godina bude dijete sukladno tim godinama. Upišite ih na neki sport, ples, bilo što, ali nemjte ih forsirati, jer forsiranjem ćete dobiti frustrirano dijete kojem je dosta svega već sa 10 godina. Postoji prirodan tijek stvari, neke norme postoje, neki obićaji i potrebe kod svakog od nas, od najranije dobi. Dok smo djeca mi istraživamo, učimo, roditelji nas usmjeravaju, zašto da ih usmjeravamo u krivom smjeru. Ako treningom postignu velike rezultate, super, budite ponosni, ako promijene deset sportova, opet super, budite i tu ponosni, ali pustite ih da sami odluće što žele i kad žele. Ako će na pozornicu, neka idu, nek pjevaju, neka glume, al ak neće, ne trebaju, to nije od životne važnosti, možda će se u životu ipak pronaći kao osoba u uredu, sasvim neeksponirana, svako od nas gradi sebe i svoje želje tokom života, a forsiranjem nečega od rane dobi apsolutno ne pomažemo.

Trudna - nesposobna??

Ako me išta može izbaciti iz takta onda su to druge žene...ma ni jedno muško, ni jedno moje dijete, pa ni moj muž, ne može me izbaciti iz takta toliko da mi dođe da knjigu cilu napišem.

Pa u čem je stvar? A niš', stvar je u tome da večina žena jedva čeka biti trudna, imati djete, biti mama itd.....što je sasvim logično. Sa samom trudnoćom, najčešće dolaze i neke određene tegobe, ali kako žene znaju reči, to su sve slatke muke. Kao što se za porođajne muke kaže da se zaborave onog trena kad im doktor stavi bebu u ruke, tak i sve ostale tegobe odu jednostavno, i to je tak, u večini slučajeva i govorim o normalnoj, školskoj trudnoći, bez rizika, u ovo moje mišljenje ne spadaju trudnoće koje su rizične.....

Ako je neko trudan, nije nemoćan i nije bolestan. Ne znam zašto neke trudnice očekuju svu pažnju svijeta i svu osjetljivost svakog čovika na planeti zemlji. Ok imaš trbuh, nosiš bebu, u redu, ali to apsolutno ne znaći da zbog toga ništa živo ne smiješ napraviti, podići, spustiti se, čučnuti itd.... A da ne govorimo o slučajevima trudnica koje imaju još jedno, dvoje ili više djece pored trudnoće....
Čujte. nemojte se uvrijediti, i ja sam trudna i ja imam troje jako malih klinaca, ali nisam zato nesposobna niti se tak ponašam niti želim da se prema meni ponašaju kao prema mimozi. Nedavno sam pisala o feminizmu, jakim ženama itd. mislim, jake žene koje čim su trudne, napola legnu na kauć i ni po čašu vode se ne mogu podići, ništa loše im ne smijete reči jer: trudnica se ne smije uzrujavati....joj dajte molim vas, nit smo od pamuka, nit smo od šečera, a bome ni od kristala da se s nama treba rukovati ko sa osjetljivim predmetima.
'Treba trudnici pomoći, pustiti je da se odmori, neka sjedi, neka leži, uzmi djecu, makni djecu, jadna ona....aha, baš....iz vlastitog iskustva, sa četiri trudnoće kažem....to uopće nije tak..i napominjem, govorim o normalnim, školskim trudnoćama koje idu bez problema. Ukoliko imate normalnu trudnoću, zašto očekujete od bilo koga da vas tetoši? Ok hormoni rade, sve to stoji, i ja volim pažnju i slične stvari, ali da li je stvarno nužno to napominjati toliko puta koliko i Toni Cetinski puta umre dnevno???
Zašto sam uopće buknula na ovu temu...eto, pročitala sam jedno pitanje koje je postavila jedna mlada trudnica koja ima još djece. Pitanje je bilo vezano uz posao kod kuće, odnosno, muž joj radi za minimalac, dvoje djece, treće na putu i valjda je muž rekao, napomenu, ne znam jer nije precizirano, kak bi ona mogla nešto raditi od doma, i pita žena za savjete, što bi mogla, da joj daju ideje....Meni osobno, sasvim ok pitanje, da bi mali milijon komentara bilo na način da je popljucan muž, kak uopće može tražiti od nje da radi tak, a ono što je najgore od svega te žene su govorile: 'ti da radiš trudna i sa djecom??nek on radi i slične stvari...uglavnom, sve je bilo tog tipa zašto bi ona radila ak je trudna i ima djecu.
A sad da ja vas pitam: Zašto nebi ako može? Ako joj npr. fali love, mislim, velika obitelj, mala primanja itd....love danas nikad dosta, djeca trebaju više i više, a ona je ok, zašto da ne radi nešto od doma. Jel stvarno taaaako nemoguće raditi uz djecu i trbuh? Nije, nije nemoguće, treba ideja, organizacija i volja. Ako nemaš sve to, onda ok, pričaj kak trudnica ne može ništa kao da je zadnji bolesnik na ovom svijetu i nesposobna za bilo što... Gluposti, čiste gluposti i poludim kad neko misli ak sam trudna da niš ne radim. Ili još bolje, ja sam domaćica, čistim, kuham, perem bla bla bla....pa ok, to sve žene svijeta rade ili muškarci ako su oni doma dok žena radi. Ajmo sad lipo naplačivati sve to...
Ulaziš u brak, planirano zatrudniš, a onda sve ono što ide s tim nije dobro. Je super je kad si mlad, imaš mamu, tatu, svi se brinu za tebe o ničem ne vodiš računa i onda se odjednom nađeš u braku, sa svojom obitelji i skužiš da sve ono što si ti imala/o nije samo od sebe nastalo....I naši su roditelji radili, čak sa manjim pravima u trudnoći i nakon poroda, u doba kad nije bilo poželjno imati puno djece, imali su ih, radili, odgajali djecu i bili trudni. Ne, ne pričam gluposti, poznajem super ženu koja je sve to radila, rodila je nas četvero u doba kad su joj se svi rugali jer eto ima puno djece, porodiljni nisu onda trajali po 3 godine, trudnice nisu imali komplikacije, bolovanja, rodiljne, porodiljne i svakojaka druga prava. Super je što danas ta prava imamo, imamo mogućnost biti doma s klincima, odgajati ih bez straha da ćemo ih sa dva-tri mjeseca starosti ostaviti doma mlađem djetetu od 5 godina na čuvanje, i baš zbog toga, mislim da ni jedna od nas nema prava se tužiti kako nam je u trudnoći. Pričajte vi što želite, ali neka prava imamo, suprotno onim pravima od prije ne znam koliko godina. I nema nikakvog smisla pričati o tome kak nešto ne možete jer ste trudni i imate djecu doma...Pa ok, imam ih i ja, i djecu i trbuh i nisam mimoza. Da li sam zbog toga luda? Bedasta? Pričamo o nekom feminizmu i o jakim ženama a na kraju ispadne da samo čekamo priliku kad ćemo reči: 'ja to ne mogu, ja to ne smijem, jer ja sam trudna, ja imam djecu, ne mogu raditi jer radim doma, baš sam danas oprala suđe i opeglala metar veša'. Super, imajte na umu i da je vaš muž danas odradio 15 sati, istovario 5tona paleta i odvozio pola Hrvatske, pa onda kad razmislite doći ćete do zaključka da je i muž odradio, jednako kao i vi, prema tome, čemu nabijati mužu na nos, ja sam oprala cilu kuću?
Meni osobno je to nepojmljivo, imajte malo razumijevanja, niste jedini koji radite, koji imate djecu, koji ste trudni i čiji muž nije doma cijeli dan i to vas apsolutno ne opravdava da vičete da vi ne možete ili ne smijete. Posebno vam to ne daje za pravo da drugim trudnicama govorite da ne trebaju raditi jer su trudne i da ne trebaju ništa. Pustite svaku trudnicu da radi ono što želi i može, a ne ono što vi mislite.
Trudna ili ne, sa djecom ili bez, sve možete jednako uz određene manje granice, ali činjenica jest da možete i da niste bolesni. Trudnoća je blaženo stanje, a ne bolesno.

Doktori društvenih mreža

Svako malo...lažem...svaki dan, iznenadim se nekim stvarima čitajuči po, najčešće facebook-u. Koliko god se trudila neke stvari mi nisu jasne i gotovo. Mislim, ok, i ja sam na fejsu i sve to stoji i surfam po netu i sve što ide s tim, tražim odgovore, pitanja, ubijam dosadu.....Ali brate mili, nekim ljudima bi trebalo objasniti neke stvari.

Kao npr., možda im treba objasniti da društvene mreže nisu domovi zdravlja i iako su i doktori logirani po mrežama to ne znaći da rade. Isto tak, u svemu što koristimo postoje upute, a meni se čini da malo ko primječuje upute u kutiji sa ljekovima, testovima za trudnoću i sličnim stvarima. Očito u današnje vrijeme ne znamo čemu služi onaj bijeli papirič koji dolazi s nečim što trebamo koristiti, nerijetko taj isti bijeli papirić, il već neke boje, sadrži i slike, za bolje razumijevanje, pa ko neće čitati ima i nacrtano...pravo onak rečeno: 'očeš da ti nacrtam??'

Doslovno svaki dan, bar jednom poludim. Da znam, ne trebam to čitati, al moram kad mi iskače po zidu i bez da ja tražim. Tako sam jednom bila sama doma, klinci u vrtiću, muž radi, ja sjedim i surfam, nešto sam tražila i naravno fejs mi upaljen, brbljam s frendicama itd....odem na početnu stranu i iskoči mi slika ljubičaste noge sa pitanjem: 'što je ovo, što bi moglo biti, što bi mogli korisitit za to?' ...mislim, haaaaloooooo, niš', čekaj da otpadne pa se onda javi :/ Nema potrebe da zbog takvih stvari idete kod doktora, jer, sasvim normalna boja noge je ljubičasta, tu nema apsolutno ništa čudnoga.....
Jednom sam taman jela nešto, onak, popodnevni zalogaj, šta mogu, ja jedem za dvoje :P.....i listam tak i bum....puna pelena mi ukrasi cijeli monitor, onak, slikano izbliza, da se bolje vidi da li je to normalna dječja kakica? Ok...imam troje djece, nagledala sam se pelena na bacanje, ali čuj, jel nužno da gledam tuđu kakicu, sasvim nebitno jel dječja il je od odraslog čovika il u krajnjem slučaju od životinje, stvarno nema potrebe za tim. Osim toga, ja jesam, povremeno, u početku proučavala kakicu svoje djece, pa isto tak, postoji tooona knjižica koje se dobiju u bolnici, u dm-a, u konzuma i ne znam ni ja di sve ne, u kojima čak ima nacrtana dječja kakica, i objašnjenje koja boja znaći što. A isto tak, ak vam dijete jede ciklu, sasvim je normalno da piški ili kaki crveno, kad jede kukuruz, normalno je da unutra bude ljuskica od kukuruza, to nije ništa strašno.

A na stranu sad sve koji pitaju i postaju takve slike, zanimljiviji su mi komentari mnogih ljudi na takve postove. Znaći, dijete ili već neko ima neki osip...mora da je dermatitis, pa normalno da je, ništa drugo ne postoji na svijetu što izaziva osip osim dermatitisa...nađe se pokoja druga dijagnoza, a zatim slijedi nabrajanje ljekova....Mislim, ja sam medicinske struke pa za pola tih ljekova nisam ni čula, a sigurno mi ne pada na pamet davati terapiju ljudima preko npr. fejsa. Imate nekoga tko pita za svoje dijete od dva mjeseca kojem je oko zatvoreno i curi i svašta nešto, a dobijete odgovor od jedne druge mame, koja nije medicinske struke ali, slučajno je imala takav slučaj i odma da recept za lijek, što je sasvim normalno jel, jer ćemu ići kod doktora, svi smo mi jednaki, pogotovo mala djeca i sve to dođe na isto.....
A ima i slučajeva kad gledamo slike raznih malih guza...jesu slatke ali, iskreno, ne pada mi napamet djetetu slikati međunožje i stavljat u grupe i na stranice sa oko 20000 članova. Naravno guza, prepone, sve izgoreno, ali...svi znaju najbolje....'ma samo to namaži plymicolom' tak je nama bilo. Ma blaženi plymicol, da ti koža otpada sigurno pomaže :/

Ok, možda sam nekog uvrijedila ovim postom, ali...dajte stanite na loptu, razmislite....da li se iz slike ili iz opisa može vidjeti što je vašem djetetu, vama, mužu ili nekom vašem?? Da li smo sve mi mame, bez obzira na iskustvo koje imamo sa SVOJOM djecom, dovoljno kompatibilne da odlučujemo o dijagnozi i terapiji za vaše dijete? I bitno pitanje: Čemu služe doktori?? zašto ste upisani kod svog doktora?? Čemu 'tamo dolje' stavljati na pamet sve i svašta od medicinskih do kućnih pripravaka samo zato jer je neko tamo, od ko zna kud to vama rekao na fejsu da je pomoglo?? Dajte razmislite, najčešće su situacije u kojima su mala djeca, sluznice i slične osjetljive stvari...to nije ogrebotina pa ću vam reči: nasprejaj octenisept, to nije mala rana koja će sama proći, to su stvari koje doktor treba viditi. I čemu postoje recepti za ljekove?? Mislim, nitko osim doktora NE MOŽE vam izdati recept i to postoji razlog za to.
I pogobu: dvije crtice ili plus znaći da ste trudni, jedna crtica znaći da nažalost niste, piše vam i nacrtano vam je to u uputstvu kojeg dobijete a u krajnjem slučaju uputstva imate i na google-u, ja osobno, prvo što pomislim kad vidim desetak takvih slika dnevno jest: 'neko je piškio po tome'.....Razumijem ja da postoje ljudi koji nestrpljivo čekaju plusić, ali, imajte na umu da vam kačenje slika negativnih testova neće pomoći u nastajanju pozitivnog.
Okrenite se doktorima kak spada, ne tražite dijagnoze i terapije od nepoznatih ljudi, pogotovo ne za najmanju djecu, jer nitko od nas nije isti, nitko od nas ne reagira jednako na svaki lijek i nije svaki osip isti osip. U redu je tražiti slična iskustva, ali imajte na umu da su SLIČNA najčešće ne i ista. Probajte razmisliti o tome i shvatit ćete da tražiti takve stvari od nepoznatih ljudi, kad ne znate tko se krije iza monitora i nije baš najpametnija stvar na svijetu......

Školske uniforme - da ili ne?

U zadnje vrijeme se dosta priča o školskim uniformama, da li su one potrebne, dobre ili ne.
Kakvo je vaše mišljenje o ovoj temi?

Koje su prednosti a koje mane školskih uniformi?
Na stranici Klinfo.hr sam naišla na popis ZA i PROTIV školskih uniformi. Kod večine navedenih razloga koje su za uniforme se slažem, ali kod onih razloga protiv odmah prva točka mi je upala u oči....pitam se kako i na koji način školska uniforma može umanjiti djetetovu individualnost?? Da li to znaći da dijete svoju individualnost može pokazati i dočarati drugima samo na osnovu odjeće? Mislim da to nije tako. U jednom tekstu i sama djeca su protiv uniformi baš iz tog razloga, što meni osobno stvarno nije jasno, jer toliko je drugih načina da se dijete istakne i pokaže svoju individualnost osim samom odjećom.

Slažem se sa činjenicom da su različitosti dobre, ali svako dijete i osoba općenito je na svoj način različita i drugačija, što ne? Ako u školi nose identične uniforme to ne znaći da su oni isti, različitost osoba ovisi o mnogim drugim aspektima osim u odijevanju. A ako uzmemo i za primjer da današnja djeca u odjevanju kopiraju svoje junake, tj javne ličnosti, nije li to isto što i nositi uniformu, samo što, ako relano gledamo, nositi uniformu puno je bolje nego da se 90% djece oblači kao neka poznata pop pjevačica.
Ja odkad znam za sebe postoje neka pravila kod odijevanja za školu, dok sam išla u školu znam da nisam smjela dolaziti u prozirnom, prekratkom i sličnim stvarima... sjećam se jednom kad sam kao klinka obukla dugu haljinu, rezanu ispod prsa, gornji dio je bio bijel i malo proziran, ništa strašno, ali dovoljno da me profesorica pozove na stranu i pita me da li mi je kuća daleko da se odem presvući... Znaći, nekakav kodeks odijevanja postojao je od davnih dana školstva, samo, realno, rijetki su se toga pridržavali.

U današnje vrijeme, financijski status jako je bitan u društvu, odmalena se uči i gleda o tome kako će neko ko ima markice na sebi biti bolje prihvaćen u društvu, ako netko ima svijetleće tenisice, te iste mora imati i vaše dijete, ako netko nosi benetton ili nike ili neku drugu marku na sebi, ostalima je ispod časti nositi odjeću sa placa.... Na žalost to je tako i ko god kaže da nije istina vara se. Promatram klince danas i roditelje i sve ostale i jedini zaključak koji mogu donijeti jest činjenica da markirana odjeća i puno nove odjeće donosi bitan status u društvu, što nikako nije u redu. Zašto nije u redu? Zato jer nemaju svi roditelji iste mogućnosti. Ne može svaki roditelj otići u shoping s djetetom i nakupovati par komada odjeće od kojih svaki dio ima paprene cijene.

A što djeca rade? Na osnovu današnjeg modernog vremena, većina klinaca sudi o nekome na prvi pogled po odjeći, to je činjenica... Po meni, uvođenje uniformi u škole nebi nikako umanjilo individualnost svakog djeteta posebno, već mislim da bi bilo upravo suprotno, dala bi se mogućnost da u nekim aspektima sva djeca imaju jednakost, da se svakom djetetu pruži prilika da pokaže svoju pravu osobnost umjesto da ostala djeca sude o njima na osnovu onoga što nosi. Pogotovo bi to bilo korisno kod najmlađe dobi, dok djeca još uće koje su bitne stvari u životu.

Realno gledajući, danas nas na sve strane bombardiraju novom odjećom, raznim markama i sličnim stvarima. Gledamo na tv-u, čitamo u novinama, gledamo po internetu, i naša djeca odrastaju na taj način. Jel vam poznata ona izreka: 'odijelo ne čini čovjeka'?? Pa sukladno toj izreci s kojom se ja osobno apsolutno slažem, a vjerujem i večina vas, dolazim do zaključka da uniforme NE umanjuju individulnost osobe, jer imati uniformu ne čini nas osobom kakva jesmo, kao niti nošenje marki i skupe odjeće, ali, s druge strane, kako rekoh, nositi uniforme u školu mislim da bi bilo super jer bilo bi puno manje odvajanja pojedinaca, manje izrugivanja, manje, odmah u startu, odbačene djece. I osim toga, djecu bi učili da na druge načine mogu iskazati svoju individualnost i svoju osobnost, naučili bi da osim odjeće koju nose, svoj karakter mogu pokazati na toliko različitih način,a a da se ne odvajaju na onaj loši način.

To je moje mišljenje o tome i iskreno, sljedeće godine, kad moje dijete krene u školu, nadam se da će školsk uniforme pronaći svoje mjesto u školstvu, ako ne već sljedeće godine onda bar čim prije.